|
Sjedila sam na pločniku pored automobila. Stali smo na par minuta kako bi napunili gorivo ili eventualno zapalili cigaretu. Pokušavala sam duboko udahnuti, sabrati misli i pripremiti se na to da ću za otprilike pola sata ponovno vidjeti Sam. Nakon više od deset mjeseci. Činilo se tako jednostavnim. Ali… nije bilo. Prije jedanaest mjeseci Sam je bila ovisnica o heroinu. Mjesecima se bezuspješno pokušavala boriti protiv tog sranja, bezuspješno uvijek iznova obećavajući svima nama da će prestati. Nije mogla. I, naposljetku, gotovo ju je slomilo. Bojim se i pomisliti što bi se dogodilo da ju Danny nije pronašao na vrijeme tog kobnog dana. Nakon toga odveli smo je na odvikavanje u „West Windsor“ . Objasnili su nam da će biti veoma teško, pogotovo njoj. U svih deset mjeseci provedenih tamo bila su joj dopuštena dva poziva na mjesec, a posjete nisu dolazile u obzir. Razlog je bio taj da je Sam morala shvatiti da je pala na samo dno kako bi se ponovno mogla vratiti u normalu.
Sada smo Enea, moj brat Danny i ja krenuli po nju, nakon što su nam prije par dana iz West Windsora javili da je terapija gotova, i da je Sam uspjela. Enea se veselila što će napokon vidjeti staru prijateljicu nakon toliko vremena, a Daniel… Pristao je otići po nju, ali nije mogao prikriti svoju ljutnju. On i Sam bili su dvije godine u vezi, pa čak i u ono vrijeme kada je Sam bila ovisnica. Daniel još uvijek krivi sebe za njezinu ovisnost. Smatra da je nije dovoljno brinuo za nju te da je on kriv za sve. Po odlasku u West Windsor Sam je prekinula s njim.
Okrenula sam se ugledavši Eneu kako trči prema meni iz trgovine na benzinskoj crpki. Danny je za to vrijeme plaćao gorivo koje je netom natočio u auto.
„Hej.“, rekla je sjedavši na beton pored mene. „Nisu imali Ronhill Lights, pa sam nam uzela Walter.“, rekla je pokazujući mi tamno plavu kutiju cigareta.
„Ne pušim to sranje.“, odvratim. „Dobro znaš da sam vjerna Ronhillu.“
„Jebiga.“, uzvrati mi Enea. „Budem onda ja.“
Zatim je na brzinu otvorila kutiju i izvadila cigaretu.
„Imaš upaljač?“, upitala me.
Kimnula sam glavom. Izvadila sam svoj maleni zeleni upaljač iz džepa crne jakne. Bacila sam joj ga ispred nogu.
Pripalivši cigaretu, Enea je snažno uvukla dim, kao da puši upravo posljednju cigaretu. Zatvorila je oči naglašavajući da uživa u trenutku.
Zatim se i Danny vratio, te sjeo pored Enee. Zatim je izvadio kutiju Ronhilla.
„Ma daj! Ti imaš, a ništa ne bi rekao! Ja tu umirem od muke jer mi očajnički treba cigareta, a u ovoj šugavoj trgovini nemaju Ronhilla. Škrtico!“, napala sam ga.
Pružio mi je cigarete.
Uzela sam jednu, a zatim i drugu, nasmiješeno mu rekavši: „Ovo ti je za kaznu. Jer mi nisi odmah dao.“
„Sestrice draga, i ja tebe volim.“, uzvrati mi.
Zapalivši cigaretu, te udahnuvši željno očekivani dim, odlučila sam započeti razgovor, razgovor kojeg sam se bojala, ali koji me toliko zanimao da je ovaj strah ostao po strani, lagano izblijedivši.
„Mislite da je Sam sada… čista?“, rekla sam.
Na trenutak je nastupila tišina, a zatim je Enea, s određenom dozom gorčine u glasu rekla: „Ne znam, zaista. Valjda je dovoljno pametna i jaka da je uspjela otjerati iz sebe potrebu za tim smećem.“
Daniel se nakašljao, a zatim ustao i rekao: „Vrijeme je da pođemo. Ipak bi trebali stići tamo na vrijeme.“
Očito nije htio razgovarati o tome.
Enea je povukla zadnji dim, a ja sam morala ugasiti jedva do pola ispušenu cigaretu.
„Sranje“, promrmljala sam.
A zatim smo sjeli smo nazad u Dannyjevu Toyotu i nastavili svoj put.
. . .
Stigli smo.
Parkiravši auto, izašli smo van i zaputili se u veliku zgradu nad kojom je bilo ispisano: „West Windsor“.
Pogledala sam na sat na ruci, očitavao je da je upravo 14:20. Kasnimo dvadeset minuta.
Bez riječi smo ušli unutra. Na samome ulazu nas je dočekala žena u bijeloj uniformi, slično onoj za medicinske sestre.
„Dobro došli u West Windsor, centar za odvikavanje.“, izjavila je poput robota, mehanički. „Mogu li vam kako pomoći?“
„Da… Došli smo po prijateljicu koja je prije nekoliko dana završila s terapijom.“, rekao je Danny. „Sam Hewitt.“
„O. Lijepo. Sam vaš čeka u sobi na kraju hodnika. Slijedite me.“, uzvratila je gospođa.
„Hm… Mislim da možemo sami.“, rekla sam, pomislivši da će tako ipak biti lakše kada ju ugledamo, bez ikoga nepoznatog u blizini. „Možete nam samo reći broj sobe?“
„Naravno, kako vi želite. 128.“
„Hvala vam.“, rekao je Daniel.
Za nekoliko minuta već smo se našli ispred tamno smeđih vrata na kojima je pisalo 128. Enea je prva posegnula za kvakom.
Na krevetu je sjedila Sam. Plava kosa sada joj je sezala gotovo do pola leđa, bila je gusta i sjajna. Šminka na licu činila ju je još ljepšom. Udebljala se, nije biše izgledala kao kostur. Obrazi su joj bili meki, a nije skidala osmijeh s lica.
Enea ju je čvrsto zagrlila.
„Tako mi je drago da vas ponovno vidim!“, rekla je Sam.
„Ah. Nemaš pojma koliko smo mi sretni“, uzvrati joj Enea.
Danny joj je prišao, također ju zagrlivši.
„Nedostajala si mi.“, rekao joj je.
„Nemaš pojma koliko si ti meni falio.“
Poljubivši Sam u obraz, osjetila sam kako mi se suze nakupljaju o očima.
„Draga, jesi nam se vratila?“, upitala sam ju.
„Jesam.“, odgovorila mi je činivši se sretnijom no ikada.
„Idemo?“, upitao je Danny.
„Idemo doma.“, rekla je Sam.
Zatim smo se svi zajedno uputili prema autu, a ja sam pokušavala iz sebe otjerati onaj strah, strah prema tome hoće li Sam uspjeti vani, u okrutnom i bolnom svijetu. Jer, ipak, bojala sam se samoj sebi priznati da nikada ništa neće biti kao prije.
|
