|
*priču prebacujem u 3. lice. tako mi više odgovara.
još nešto. mediču, od srca ti želim sve najbolje. škorpiončice moja. sretan ti rođendan. volim te. xD
Bio je petak, oko 23:00 h navečer. Enea, Daniel, Alex i Sasha bili su vani u, sudeći po okolini, nekom velikom klubu za partijanje. Sashi
nikako nije bilo poznato ovo mjesto.
Oko nje se nalazilo mnoštvo pijanih, bezbrižnih, čudnih, a vrlo moguće i nadrogiranih osoba. Zbunjeno je stajala nasred prostorije, poput nevidljivog zrna pijeska usred čitave pustinje. Nitko se nije obazirao na nju, nitko ju nije primjećivao i svakome je bilo potpuno svejedno ako ju u prolazu gurne, slučajno udari ili zalije nekim pićem.
Pogledom je pokušavala pronaći Eneu u svoj toj gomili. Šarolika svjetla su zabljesnula njezine oči, a techno muzika glasno je tutnjala. Osjećala se jadno i bespomoćno.
Naposljetku je ugledala Eneu na kraju prostorije. Njezina narančasto-crvena kosa divljala je po zraku, a Enea je, zatvorenih očiju, uživljena u svoje misli, žestoko plesala. Sasha je krenula prema njoj, pokušavajući se probiti kroz čitavu masu ljudi.
Najednom je ugledala Dannyja i Alexa kako sjede za stolom, dosađujući se i lagano pijuckajući nekakvo piće. Odlučila se najprije zaputiti do njih, smatrajući da ju Enea vjerojatno ne bi ni primijetila da dođe do nje i prekine ju u zabavi.
Uspjela se progurati do onoga dijela prostorije, usput zaradivši mrlju na majici i udarac u lijevu ruku na čijem će se mjestu nakon nekoliko dana vjerojatno pojaviti masnica. Krasno, pomislila je. Samo mi je još ovo trebalo. Ljutita i razočarana sjela je za stol, nasuprot Alexa. Obojica su podigli pogled očitog naziva Baš-ti-hvala.
„Podsjeti me, molim te, što mi ovdje radimo?“, upitao ju je njezin brat. Bila je sigurna kako u sebi psuje i grdi sve moguće.
„Danny, znaš da smo joj obećali.“, uzvratila mu je blagoga pogleda, prisjećavši se kako je Enea inzistirala da s njome izađu van. Htjela je izvući Sashu van iz kuće, maknuti ju od knjiga i neprestanog učenja i pomoći joj da se barem jedanput opusti i zabavi. No, čini se da je u tome uspjela samo Enea, jer, Sashi nije bilo baš ugodno.
„Ne, ti si joj obećala! A nama si podvalila priču da idemo na pizzu!“, ljutito joj je rekao Daniel.
Alex je pokrio lice rukama, jasno joj dajući do znanja da bi ju sada rado bacio pod vlak ili nešto slično. Uzdahnuo je, rekavši: „I, što ćemo sad?“
„Ne znam što ćete vi, ali ja idem doma. Ne mogu ovo podnijeti.“
„Danny, molim te.“, Sasha ga je preklinjala da ostane i ne razočara Eneu, a pogotovo nju ostavi samu s Alexom.
„Nema šanse.“ Zatim se sarkastično nasmijao, uzeo svoju jaknu, te užurbano i hladno otišao i ostavio nju i Alexa same za stolom.
„Oh, krasno. Mogao je barem pitati me hoću li ići s njim.“
„Svejedno, ti mene ne bi ostavio samu, zar ne?“, upitala ga je pomalo podrugljivo, iz zezancije mu uputivši veliki osmijeh.
Odlučio je na nekoliko trenutaka izbjeći odgovor, pa tako uzeo čašu i otpio nekoliko gutljaja čudnovatog koktela tirkizne boje, a zatim, s otprilike tonu sarkazma u glasu, ipak rekao: „Naravno, Sash, ipak se mi volimo.“ Kiselo se nasmiješio.
Sasha se osjećala čudno. Nije mogla prikriti svoju zbunjenost. Nije voljela izlaske, samo par puta se znalo dogoditi da se ona baš dobro zabavi negdje vani. Mnogo više ju je privlačila topla soba, dobra knjiga i vrući čaj od mente.
Priznaje, oduvijek joj je bilo pomalo krivo kada bi Enea izašla van u provod i ostavila nju doma. No, ipak, Sashi nikada nije bilo dosadno, jer je upravo sama sebi bila najbolje društvo. Ali, sada… Nije znala što da čini od sebe. Oduvijek je voljela mir i tišinu i nikako se nije mogla usredotočiti na nešto uz ovakvu buku, zagušljivost i naguravanje…
Odjednom je osjetila pritisak u glavi. Od neugodnog mirisa različitih vrsta pića pekle su je nosnice. Sve se činilo tako nerazrješivim i snažnim. Osjetila je da se počinje znojiti, zrak je postajao sve teži za udisanje, a njoj je bio tako potreban. Zbunjenost ju je preplavila. Zacrnilo joj se pred očima, nije više osjećala tlo pod nogama i naposljetku su joj koljena pokleknula.
Oči su joj se same zaklopile i pala je na hladno tlo.
* * *
Sasha je čula sve oko sebe, sve je osjetila, ali nije htjela otvoriti oči. Ne još. Činilo joj se kao da je spavala nekoliko sati. Osjetila je nečiju toplu ruku na obrazu.
„Sash? Čuješ li me?“
Bio je to Alexov glas.
Odlučila je otvoriti oči. Ispred sebe je ugledala Alexov uplašeni izraz lica i zabrinutost u njegovim smeđim očima. Pokušala se prisjetiti što joj se dogodilo, no, zadnje čega se sjeća bilo to da joj je odjednom postalo loše.
„Oh! Hvala Bogu! Dobro si.“, s olakšanjem je rekao Alex.
Lagano se pokušala pridići uz pomoć svojih laktova, no bezuspješno. Nije imala dovoljno snage, i Alex ju je uspio uhvatiti za nadlakticu i pomoći joj da se lagano spusti nazad.
Pogledala je oko sebe i shvatila da zapravo ne zna gdje se nalazi. Bilo joj je poznato ovo mjesto, no ipak nije mogla dokučiti gdje je zapravo. Ležala je na luksuznom ljubičastom trosjedu, s mekanim jastučićem ispod glave. Alex je sjedio pored nje.
„Gdje smo?“, upitala je. „I što mi se to dogodilo?“
Alex se nasmijao. „Kod mene smo doma. Ako se sjećaš, nismo baš u predobrim odnosima pa ne dolaziš ovdje tako često.“
„Aha, da.“ Odjednom je poželjela da i nije tako. Iako ni sama zapravo nije znala zašto, sada se osjećala ugodno u društvu njega. Prijao joj je njegov vedri smijeh i umirujući glas.
Razabrala je misli.
„Što se dogodilo?“, ponovno ga je upitala.
„Onesvijestila si se u klubu. Vjerojatno ti je bilo loše od nedovoljno kisika i zagušljivosti. A kako ja živim ovdje u blizini, doveo sam te tu da se malo odmoriš. Da znaš da si me uplašila.“
Ignorirala je njegovu posljednju rečenicu.
„Gdje je Enea?“, zbunjeno je upitala.
„Ona je još u klubu, valjda. Nisam mogao doći do nje kroz svu onu gomilu, a i za tebe je bilo bolje da te odmah izvedem van. Pa sam tako i učinio.“
Nastupila je tišina. Alex se zagledao u njezine oči. Primio ju je za ruku. Sasha se nije opirala. Rado bi je poljubio, onako snažno kako muškarac ljubi ženu koja već neko vrijeme ima posebno mjesto u njegovom srcu. No ona to nikada nije primjećivala, a Alex to nije želio pokazati na bilo koji način. Ali predobro ju je poznavao. Lagano joj je dodirnuo usne svojima.
Sasha se uplašila i naglo odmaknula glavu.
„Oprosti.“, rekao je i ustao se s trosjeda.
Ponovno je nastupila tišina.
Sasha nije znala kako se osjeća, što da učini ili kaže. Nije bila svjesna onoga što se upravo dogodilo.
Najednom je shvatila. Osjeća nešto. Ipak nešto osjeća prema Alexu. Koliko god to bezazleno i glupo bilo, postojalo je.Taj osjećaj je postojao. I, sada, kada je napokon to shvatila, nije ju bilo briga što će se kasnije dogoditi. Bila joj je potrebna utjeha, nečiji poljubac, zagrljaj, topla riječ…
Alex je stajao pored prozora i zamišljeno gledao u daljinu, pomalo razočaranog pogleda. Sasha mu je prišla i s leđa ga uhvatila za ruke, isprepletavši njihove dlanove.
Okrenuo se prema njoj. Sasha se pridigla na prste i prislonila svoje vrele, drhtave usne na njegove.
|
